|
KAKO SU IVANČANI DOBILI SVOJ KRAJ Nakon što je Bog stvorio Zemlju i podijelio ljudima sve dijelove svijeta, krajeve sjeverno od Ivančice želio je ostaviti za sebe. Tada su svi ljudi dobili svoj zavičaj. Nakon nekog vremena pojave se Ivančani i upitaju Stvoritelja koji je kraj dodijeljen njima. Svevišnji je bio vrlo zatečen i u neprilici, jer je mislio da je svima našao mjesto za njihov zavičaj. Zato im je odgovorio da je sve podijelio i da više nema slobodnih krajeva. I kad su se nakon toga davni preci Ivančana pomirili da će ostati negdje u zaboravljenom kutu, Stvoritelj im reče: Da ne ostanete bez svoje grude dajem vam ono što sam ostavio za sebe, a to je najljepši kraj na svijetu podno Ivančice uz rijeku Bednju. Pribilježio: Marijan Kraš
LEGENDA O TRAKOŠĆANU Kad su Turci posjedali grad, bila u gradu zatvorena jedna žena i ta je rekla gradskim braniteljima neka je puste iz grada, pa će ona Turčina otjerati. I oni je pustili. Pođe na kup pijeska što bijaše pod gradom i čim je nj stala, od svakoga je zrnca postao stršljen. Kad su se stršljeni razletjeli, Turci su počeli bježati. i grad se tako oslobodio, a time i žena svoga sužanjstva. Hirc, Dragutin: Volinska špica. Hrvatski planinar, god. 2/1899, br. 3.
LEGENDA O OŠTRCU Vodič će ti o Oštrcu pripovijedati ovu: Bio je rat i kraljica noseća pobjegla u ovaj grad, jer su joj purgari (građani) bili najvjerniji. Zato im je rekla: Da vam dam novce, te bi potrošili, dat ću vam "zeleni dar", što bude za "vjekovječinu", i dala im šume. Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.
LEGENDA O LOBORU Vodič će ti o Loboru pripovijedati ovu crticu: Kad su Turci došli pod grad, opsjedali su ga sedam godina. U gradu su ljudi sve pojeli, osim jedne junice. Kad su vidjeli, da im je od gladi poginuti, napune je pšenicom i spuste po "sklizaljci" dolje Turčinu. Prvi je Turčin priskočio, trbuh joj rasporio, a kad je u njemu zagledao pšenicu, reče svojoj družini: "Sedam godina već čekamo, nećemo ništa dočekati, kad blago hrane pšenicom." Turci su na to otišli i Lobor se oslobodio. Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.
Skoro zatim naći ćeš na maloj čistini "Crnu mlaku", stajačicu vodu, o kojoj priča puk, da amo dolijeću vještice s Kleka, da u njoj okupaju grješno svoje tijelo ... Kukuljević-Sakcinski, Božidar: Ivanščica. Hrvatski planinar, god. 2/1899, br. 9.
Hrazdira, Pavica: Ivančica. Varaždinske novosti, god. 11/1940, br. 541.
Županić, Bruno: O 60-godišnjici planinarenja na Ivančici. Zagorski kolendar, Zagreb, 1968.
Georgijević, Adalbert: Preporod planinarstva u Ivancu. Zagorski godišnjak, Zagreb, 1975.
VRAŽJA PEĆINA KOD PRIGORCA U narodu je postojala legenda da je vrag na tom mjestu htio pregraditi usjek Bistrice kuda su prolazili hodočasnici. Usmena predaja objašnjava da je Vražja pećina bila veliko sjedalo na najvišem kamenom bloku "jer se tu vrag odmarao poslije naporna dana, a još mu se i sada vide otisci stopala i riti!". Ivanečki kalendar '75. Varaždin, 1975. VRAG I SIROMAH Bio jedanput jedan siromah, koji je imao samo puno djece, a drugo pa skoro ništa. Jedanput je išao u šumu drva sječi, pa si je uzeo sobom komad kruha. Kad je došao u šumu, stavio je kruh na jedan panj i počeo je sjeći jednu bukvu. U to dođe vrag pa mu uzme kruh, odnese ga u pakao pa reče drugim vragovima: "Uzeo sam onom siromahu kruh, da bude bolje kleo, pa će prije u pakao doći." Jedvaj, Josip: Bednjanski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 1, Zagreb, 1956.
Čuo sam od starih ljudi pripovijedati, da je u Vindiju došao jedan dječko i čuo glas, koji ga je mamio, da pode prama kraju. Dječko se uplašio i. počeo bježati, ali i u bijegu slušao je kako mu neko govoraše: Da mi je malo bliže došao, vidio bi kako bi bilo. Za drugoga svijeta bile su u Vindiji vile. Žene su im iz sela nosile jesti i stavljale bi jelo evo ovdje na zemlju, ali su im nosile i platno, da im za to prave oprave i šiju košulje. Kada bi žene pod večer opet došle, sve bi bilo gotovo ovdje položeno. Žene su ropale (stvarale buku) sa cinjacima (posude u kojoj se nosi napoj), a vile toga nisu trpjele, pa su otišle; onda nije bilo grijeha, kako sada, pa su i zato otišle. Neki je dječak po dolini pasao svinje i svaki mu dan jedna krmača odlazila u Vindiju i kasno se vraćala. Htio je znati kamo ide i zato joj za rep privezao klupko špage i držao ga u ruci. Slijedio ju je i vidio da ide u špilju, a na kraju u neku rupu, kojom bi dolazila do vila. Unutra je straga kralj Matijaš; sjedi za stolom, na kojem gore dva duplira. Kad mu brada tri puta "preraste", onda će bit sud božji". Kad sam ga upitao, što će to reći, uzvrati, da će to biti, kad mu brada bude tako duga, da ju bude mogao triput omotati oko vrata. Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.
|